Historija

Srebrenica je grad u BiH, koji je tokom svoje historije promijenio nekoliko imena, kao što su Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria itd. Na području Srebrenice postojali su tragovi života još od najranijih vremena, što je bilo uslovljeno povoljnim geografskim položajem i bogatstvom srebrenom rudom. Deset dana jahanja udaljena od Dubrovnika, Srebrenica je u srednjovjekovnoj Bosni činila veoma važan prostor zbog vrijednih nalazišta plemenite rude, tako da su je posjećivali putnici iz svih krajeva svijeta, ostavljajući u ovom kraju tragove različitih kultura. Posmatrano sa vojnog aspekta, njena važnost bila je neprocjenjiva, zbog povoljnog geografskog položaja. Dolazak franjevaca u Srebrenicu na neki način verificirao je davno postavljenu granicu između istočne i zapadne civilizacije. Provincija Bosna Srebrena ili Bosna argentaria formirana kao najistočnija naseobina Franjevaca, pokazala je značaj ovog prostora i potvrdila Drinu kao granicu između različitih kultura. Ratovi, promjene vladara, okupacije, rijetko i malo slobode i sigurnosti kroz stoljeća su sputavali duh bosanske kasabe, ali se on održavao i definirao kao specitikum utemeljen borbenim mentalitetom, težnjom za samoodržanjem. U Bosni, u kojoj je živjela Srebrenica u posljednja dva milenija, ova borba je bila permanentna. Sa istoka i zapada oduvijek su dolazili ratnici i željeli teritoriju, vlast, srebro, ljekovitu banju Guber i poziciju na Drini. Srebrenica tu borbu nikada nije u potpunosti dobila. Povremeno je pokazivala da zanati, zemljoradnja, kultura i umjetnost nadasve imaju pogodno tle za egzistiranje, ali su periodi u kojim je historija dopuštala da ovaj grad pokuša živjeti, bili rijetki i kratki.

Osmanlijsko doba

Dolazak Turaka u petnaestom stoljeću odredit će potonje bitisanje ovoga grada smještenog na razmeđu orjentalnog-islamskog kulturno-civilizacijskog kruga i zapadno-evropskog, kršćanskog, tako da će narednih nekoliko stoljeća povješću stvarani konglomerat vjera i kultura biti jedna od presudnih odrednica egzistiranja na ovom prostoru. Islam i kršćanstvo živjet će u Srebrenici, najposlije kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini u suodnosu kakav je na Balkanu, u većini država nepoznat ili čak nemoguće zamisliv. Nacionalni konglomerat, utemeljen i zagarantiran multietničkim opredjeljenjima posebno je došao do izražaja posljednjih decenija, a naročito nakon Drugog svjetskog rata, kada su historija Srebrenice, narodi, vjere i kulture esencirale u četrdesetak godina, postavši tako u postratnom dobu paradigma ukupnog postojanja Srebrenice, jedino održive u multietničkim okvirima.

Moderno doba

Kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća Srebrenicu je zatekao u pokušajima da privrednim razvojem uhvati korak sa svijetom. Stanovništvo ovoga grada, stisnutog planinskim obroncima u neposrednoj blizini rijeke Drine, i preostalih tridesetak hiljada koliko je živjelo u okolnim naseljima, život je zasnivalo na radu u moderniziranim fabrikama, te na poljoprivredi od koje je živjela jedna četvrtina stanovništva općine Srebrenica. Od sredine prošle decenije u Srebrenici je zabilježen nagli porast odlazaka na studiranje širom ex-Jugoslavije, tako da je početkom devedesetih godina veliki broj obrazovanih mladih ljudi bio spreman da Srebrenicu povede u jednom drugačijem, prosperitetnom smjeru, kako bi uhvatila korak sa svijetom. Međutim, period 1990.-1991. donio je nesigurnost kod velikog broja mladih, obrazovanih ljudi, tako da su u te dvije godine zabilježeni primjetni odlasci iz Srebrenice upravo ove populacije.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu

U drugoj polovini 1991. godine bilo je očigledno da su velikosrpski nacionalisti pripremili agresiju na Bosnu i Podrinje, sa ciljem da, na velikodržavnom konceptu Srbije, zauzmu cijelu Bosnu i Hercegovinu i silom je pripoje Srbiji te biološki i duhovno istrijebe Bošnjake. U ljeto 1992. jedinice Jugoslovenske narodne armije, kojima je komandovano iz Beograda, zatim oružane jedinice Arkana, Mauzera i drugih zločinaca, zajedno sa srpskim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine, okupirale su Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada okolnih naselja protjerano je dvadeset hiljada Bošnjaka. Nakon što je Pokret otpora zaživio i u okolnim naseljima uspostavljena odbrana, srpski okupator je prisiljen da se povuče iz Srebrenice. Do kraja godine srpske jedinice nastojale su u više navrata da ponovo zauzmu Srebrenicu, ali bezuspješno. Početkom 1993. teritorij između Zvornika i Srebrenice definitivno je pao u srpske ruke, a najveći broj stanovnika sa tog prostora sklonio se u Srebrenicu. Tih dana kada je potpisana demilitarizacija Srebrenice i Rezolucijom Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija prostor stavljen pod zaštitu međunarodnih snaga (UNPROFOR-a), u Srebrenici se zateklo preko 40.000 stanovnika, ili pet puta više nego je živjelo do početka agresije. Tada započinju neviđene patnje stanovništva. Iako su Ujedinjene nacije formalno štitile Srebrenicu, u "zaštićenoj zoni" Bošnjaci su svakodnevno ubijani od granata koje su srpske jedinice upućivale na grad iz teških oruđa. Permanentna glad obilježila je život u Srebrenici sve do kraja juna 1995, kada su započeli iznenadni i žestoki napadi na Srebrenicu, "zaštićenu zonu" Ujedinjenih nacija.